Nemoj zaboraviti jutro pod lipama.
Već mrtav, a srce radi, radi.
Srce u ljudima, hobotnicama i sipama,
srce ljubavi
i srce
gladi.
Noć dugu probdih sa ludama gradskim.
Sa lažnim pesnicima, šarlatanima, uljezima.
Sa kraljevićima, jadnim, maloumnim, skoro danskim,
po podrumima
mrtvačnicama
i ćumezima.
Svetlost dalekih polja, dah kafilerije!
Miris, nestvaran, lipa, procvalih tek!
O, kao da sam ovoga jutra sa teške pušten robije,
sve postojeće iznad sebe
ispijam
kao
lek.
Moći biti budan, u svitanje, s gradom!
Motati se po pekarama, kasapnicama, lunjati pijacama!
srce, žabu iz grudi, izvaditi, kradom,
i baciti ga paščadiji
i njihovim
pticama.
Postati spomenik na trgu - o bede!
Nek te kroz jaruge zabačene seoski proslave džukci!
Najgladniji nek te u večnost uvede
i nek se na kraju
pomokri
na tvojoj
humci.
