Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga use povuče i smjesti
Na svoje dno; ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
